Memento!

ALI POGLED SA VRHA JE JEBENO NEPROCENJIV!

— Autor vida @ 17:05

ALI POGLED SA VRHA JE JEBENO NEPROCENJIV!

Uvek sam imala neke fantazije kako bih volela da pomažem ljudima. Nekako, to je bilo u meni, oduvek, uvek bih, još kao dete, uletala da branim nezaštćene, uvek bih imala neponovljiv poriv da ispravljam krive Drine, i borim se protiv nepravde. Koliko god me to koštalo.

Kako sam finansijski pre Pepeljuga nego ćerka nekog kraljevića, nikako mi nije bilo jasno kako bih to mogla da postignem.

Onda sam skapirala da bih mogla da se udam za nekog ko ima love, koju ću ulagati za dobrobit ugroženih. I nije da nije bilo prosaca. Al jbg, mozda sam, ponekad, i bila vrlo raspusna Pepeljuga, ali srce mi nikada nije reklo To je taj, a i ja nikad nisam umela da mešam posao i zadovoljstvo, uvek je bilo Samo zadovoljstvo, pa sam pošteno, birala da ostanem - kakva sam takva sam al bar sam Pepeljuga - sama.

I nisam se NIKADA pokajala.


Pitala sam, neprestano, nekom uporno mazohističkom silom, da li je moguće da se rodiš da bi se školovao, radio, radjao, pravio slave, išao deset dana godišnje na odmor, da ti promene ulje, i nastavljao da živiš kao robot. Zombiran. 

Znala sam da mora postojati još Nešto. 
Pa odlučih da proverim. 

Znala sam da ce se u mom životu desiti neki naopaki preokret, oksimoron, a kako drugačije. Koji će sve preokrenuti, izvrnuti, istresti iz gaća.
Dobro,ovo poslednje je, realno, bilo najlakše.

Sada, kada imam ovo iskustvo bolesti, kada sam u istom danu dobila dijagnozu, lošu prognozu i otkaz, ostala na ulici, bolesna, napuštena od svih, kada sam počela fizički i mentalno da padam.. sada znam da je ovo bilo najdragocenije iskustvo mog života, jer mi je otvorilo dimenzije, za koje nisam znala da postoje, i DA, jeste me ovo iskustvo nekoliko puta strmoglavilo niz liticu, i jesam morala da se penjem ponovo, ponižena, očajna, usamljena, i nekad bih se osvrnula na liticu, utučena svim što mi se dešava, ugušena jednim neizmernim osećanjem neizdrža, ali to bi me podsetilo na dane pre bolesti, sav očaj koji sam živela i beznadje u koje sam, neminovno-tonula..i onda bih rekla sebi, Ako sada odustaneš, tvoj život nema nikakav smisao. Iza ovog je neka poruka. Ovo je od Boga blagoslov i ne smeš od sebe odustati.

Ne sada. Ne, više nikada.



I kako bih se uspinjala, sve sam manje padala i sve sam jača bila. Znala sam da rastem kao duša i nije me bio strah. Kada je bolelo, stegnula bih zube i širom otvarala oči. Gledala bih oblake, nebo, oči bi se punile suzama, ali nisam odustajala. 

Postala sam ludo hrabra.

Sada kada sam konačno smogla snage da živim, više nije bilo povratka, sela sam za kockarski sto, nisam videla protiv koga igram, nisam mogla da čitam govor njegovog tela ( možda ga i nema - tela, mislim ), mogla sam samo da osetim jezivu hladnoću s njegove strane stola i nepogrešiv osećaj koji mi je ispunjavao celo telo (koje sam ja još tu i tamo imala) - da je bez milosti.
S duge strane, apsolutni početnik, koga ovaj ambijent nikada nije uspeo da impresionira, jer sam valjda kapirala da je igranje u lovu, kolika god bila, jebeno dosadno, i svi pokušaji mojih udvarača da me izlaskom u kasino fasciniraju, završili bi se isto, zaspala bih oslonjena na šank, uglavljenog dupeta na onoj barskoj stolici, obucena u farmerke i starke, i probudila bih se samo kad je odlazak kući postao izvestan.

Ali sada, sada sam sedela uspravna kao sveća, znala sam da me posmatra, pa nisam lupkala noktima po čoji, nisam ni pušila, gušila bih paniku i nervozu, jer sam znala da se, njima hrani, baš kao duh  - strahom.
Znala sam i da se, ironično - bolesno napaljen oblizuje nad mojim ulogom, ali moj pogled je govorio uvek isto- DUVAJ GA, iako realno, nisam imala pojma koju igru igramo, a ni koja su pravila, a nisam ni bila neki format od učenja, a bila sam, da tako kažem, i malo kratka s vremenom. 

A i nisam imala Bog zna kakve karte.

Ali sam sve vreme, negde iza sebe, čula glas svog prijatelja, svetskog kockara, tresao bi svoju muštiklu po onom skupocenom tepihu, i mrmljao kroz onu svoju dedamrazovsku bradu - možeš ti to Jelena. 

JEDINI NAČIN

— Autor vida @ 14:18

 

 

 

JEDINI NAČIN

 

 

 

 

I onda, kada se, sa tim, jednom suočiš, onda ti se život pretvori u niz nanizanih strahova, svakog trenutka osećaš kao da bi mogao umreti, što je, realno, i činjenica.

Mislim, nije kao da bi mogao da zaboraviš, kad ti se život svede na: terapije, igle, vene, uvlačenje sestrama da bi te što manje bolelo...A, i kad se pogledaš u ogledalo, isto se neprijatno iznenadiš, baš isto onoliko kao kad vidiš neku svoju sliku od pre.

Više ne znam koja sam ja, od te dve.

I, stvarno, stvarno poslednje što ti sad treba je da te neko podseća na bolest.

Ujutru, čim otvoriš oči, fuck, ah da, imam rak, jebem ti..pribereš se, dovoljno da otvoriš oči, i puf!..nafrakane voditeljke, klibere se sa ekrana, i podsećaju te na preventivne preglede, blago tebi, misliš se – ti tumor na mozgu ne možeš da dobiješ..onda sledi red reklama za vodu, čudesne vitamine i prirodne travare lekare.

Jedva se sabereš, i zalepiš svoje rasprsle delove u komad čoveka, udahneš duboko, pre nego tamo kročiš, i onda gurneš vrata Instituta, koja su, prigodno, teška, kao da treba da nabildaš mišiće na rukama kao Madona, i čim udješ, zapljesnu te izlepljeni zidovi sa podsetnicima na smrt.

I da, naravno, kratko obraćanje Bogu, u kapelicama, sa svake strane hodnika – na koju god da kreneš, da ne promašiš.  U dilemi, da li su tu, jer medicina još ne stoji , apsolutno, iza svojih stavova, pa traži(mo) i malo pomoći od Boga, ili zbog činjenice da smo se religije, tek skoro setili..ili zbog oba..šunjam se hodnicima, uplašena kao miš.

Sa svakog zida, gleda me neka papirna žena sa ožiljcima, neki rezultati naučnih istraživanja, od pre deset godina, sa statistikom, koja ne zanima više ni one koji su ih radili. Knjige utisaka, koje niko ne čita, kutije za primedbe pacijenata, u koje se ubacuje smeće, i, da – NI TO NIKO NE ČITA.

Gužve po hodnicima, i pauza od 10-10,30h.

Ovde su svi već uplašeni. Radije bi da ih neko zagrli, nego da im dodatno govore BU! strašne prognoze sa zidova.  Ja bih angažovala neke drage,mlade volontere da grle ljude.

I poskidala bih sva ona sranja sa zidova i stavila slike pacijenata koji su preživeli – DA, IMA I TAKVIH!- i njihove priče - kako su iz svega izašli, kako im je kosa ponovo porasla, kako žive, i raduju se.

Ukinula bih maltretiranje pacijenata opsesivno kompulzivnim zatezanjem čaršafa, vizitu u cipelama, kad se već pridržavamo strogih procedura održavanja sterilnosti, iako nigde ništa nije sterilno, i veća je verovatnoća da ovde zakačiš neku bakteriju, nego da vrtiš torbicom, u parkiću ispred mog fakulteta.

Ima još jedna uzbudljiva procedura – preminulog pacijenta ostavljaju u sobi, naredna dva sata, medju teškim, nepokretnim pacijentima, bez razlike – u slučaju da se predomisli i oživi?! Da li ova procedura može da se ispoštuje u nekoj, posebnoj prostoriji, ili je, od organizacije, lakše, još jednom reći BU! BU!! Pacijentu, čisto da bude u neprestanom stanju straha i napetosti?

Nema opuštanja!

„ Nije vam ovo neki SPA, ni klinika Mejo“, reče jedna sestra, na svom jutarnjem nastupu, na turneji po sobama, sa svojom monodramom.

 

Da, ljudi svakodnevno umiru.

Od kad se rodimo, počinjemo da umiremo, rekao je, tešeći me, jednom, moj drug – doktor, naravno. Imaju apsurdno čudan smisao za empatiju.

Da, svako može umreti, u bilo kom trenutku, od bilo čega. Da, umiru od raznih bolesti, baš isto koliko i od drugih situacija, ali medijsku pažnju, crveni tepih i svetlo samo na nju, ima samo ova bolest. Skoro je kao neka privilegija biti onkološki pacijent, valjda moraš imati neku karakternu crtu, posebnu neku.

Ili samo muda.

I da -  postoji privilegija ovog iskustva, kad život pogledaš sa neke druge strane, kad shvatš da gelirani nokti u pogrešnoj nijansi nisu smak sveta, da to što ti je šef notorna seljačina nije razlog da sebe kinjiš besom, kad ne provodiš sate razmišljajući koga ćeš i kako impresionirati.

Jer je bitno samo da si živ. TI – baš takav kakav jesi!

Volela bih da pričamo o onome o čemu niko ne priča, o sreći, o čudima, o izlečenju, o blagoslovu, od Boga – šansi – da svoj život još možeš čudesnim učiniti.

Jer, kad sve ovako pogledam, možda su i svi ovi izazovi jedini način. Da, niko nam, ovde ne priča o čudima, i čuda se ne dešavaju onima koji u njih ne veruju.

Ne znam u šta ste verovali ranije, ali jedini način da doživiš čudo je da u njega prvo poveruješ, ne da čekaš da se desi da bi verovao, nego da veruješ baš sad, šta god da kažu.

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Powered by blog.rs