Memento!

DE SOL

— Autor vida @ 15:38




De Sol

Vidjamo se, pričamo. 

On, naslonjen u ligenštul, bos, pije pivo i čita. Ja, zarobljenog pogleda u neku penu od oblaka.

Tako je to išlo.

Leškarili bi na ligenštulima, svako za svojim stolom, ja bih pisala, on držao slušalice na ušima
Ispijali pića, povremeno bi se nečemu, ili nekome u isti glas nasmejali, onda bi se pogledali, a osmesi bi nam i dalje titrali na licima, pod onim blagim, kasno popodnevnim suncem.


I onda su se osmesi spojili u jedan glasan smeh kojim smo, kao začinom kad pospeš dobru hranu, završavali svoje razgovore. 


Gledala bih ga ispod trepavica, šepureći se svojom lepotom, zaljubljena u sebe, konačno, a on bi samo izvio glavu ka meni, kao da gleda dete, i namignuo.

Kad mi se ide - pušta me da odem. 
Kad se vratim, samo se zavalim pored njega, dignem noge na sto, a on me zagrli.

Kad pravi muziku, tek kad oblikuje pesmu, da mi je na slušanje. Ja onda, čitavo popodne, ležim u ljuljašci i slušam.. Osluškujem..i zaljubljujem se u njega sve više.

Jedna letnja, mirisna noć, muzika; zvezde koje padaju i tišina, kojom se, povremeno, muzika prekida, ispunjena zrikanjem zrikavaca i kreketanjem žaba.

Ja, u svom elementu, smejem se, plešem i nemam pojma da postoji iko drugi na ovom svetu.

Uživam.

A onda mi se pogled, naglo, zaustavi na njegovim očima, iz nekog mraka, i njegovom Pogledu, zakovanom u moje oči. Na tren se gledamo tako, netremice, pa ja spustim pogled, kao postidjena, a obrazi mi bride, i kad sasvim spustim kapke i samo sam muzika, i dalje vidim samo njegove oči, gledaju mene.

Provirim na jedno oko, i kad te ugledam pred sobom, brzo zažmurim, i smejem se, kao dete, a ti mi se približavaš... Osećam tvoje usne.. I...drhtim..ovlaš, tek..dodiruju moje obrve.. Krajeve kapaka.. Pa me grliš. Naslanjam se na tebe.. Radim ono što nikad nisam.. Podižem glavu ka tebi i ljubim te,a ti me stežeš uz sebe zagnjuren u moju kosu.

Ležala sam danas, uživala sam, opružena na zidiću, smejući se boji kojom sam obojila svoje nokte i dugim preplanulim nogama, a onda sam se zagledala u more, u mir kojim je bljeskalo, i škiljila lenjo kroz poluspuštene kapke, i bila u polusnu, kad sam se okrenula i ugledala te, kako sediš podignutih nogu, i u zubima držiš grančicu masline, prsti bosih nogu su nam se dodirivali, opet si izvio glavu ka meni i namignuo, a ja sam se osmehnula i okrenula ka moru, mirna jer si tu i jer me voliš i znala sam da nikada nikoga nisam volela kao tebe. 






Család

— Autor vida @ 01:55

Család



Kao lančić koji pokušavaš da otpetljaš.. Pipavo. A već to me nervira. Zahteva strpljenje. Ako povučeš jače, možeš da ga pokidaš. Istovremeno, iz sve snage bih ga rastrgala, prosula po tepihu, i ostavila iza, besno zalupljenih vrata, i, istovremeno, istovremeno.. Grizem usne.. Izvijam obrvu.. Pažljivo, kao da radiš razminiranje minskog polja, i kao da mi je taj zlatni lančić moja životna nit.
Jebena ljubav i Jebena mržnja, iritantno mirno, stoje na tasu, odmeravaju moje strpljenje, raduju se mom iskušenju, i dominiraju nad mojom sudbinom, imaju svo vreme ovog sveta, urotili se protiv mene, i samo postoje, tu, u mom srcu.
Ja gledam u nebo. Jedno pero, čekam da padne, njišući se kroz vazduh i oblake, i da jedno od ta dva osećanja prevagne. 
Belo je od andjela čuvara.
I crno je od andjela, ali onog palog, andjela. 
Nekad mislim, moj tata je sada negde na nebu, posmatra me, laktova oslonjenih na oblak, kaje se zbog svega, i brine za mene. Čuva me, konačno.
A nekad..
Nekad samo mislim da je sad kasno. 

SALVA MEA

— Autor vida @ 14:10
SALVA MEA

U ovom lavirintu, vrteći se.. jagodica prstiju, izbodenih od trnja... i - već uplašena, jer veče se spušta; srca ustreptalog od strepnje, i sa, sad već previše kostura, izgubljenih u onim bezizlaznim tunelima.. sa uraganom jada koji iz mene kulja, zavapih za pomoć.

Vešti prodavci naći će te svuda. Dok sa Titanika skačeš u hladno more, ponudiće slamku, ali, ako stigneš do obale, poželećeš da si mrtav, kad shvatiš koliko te taj spas košta. 

Čak i kad platiš, svakako ćeš ostati, tu, na obali.

Dok se sledeći prodavac ne ponudi da te odvede na sigurnije mesto.

Osećam se kao Sirijac. Progonjen. Prevaren. Opljačkan. Agresivan. I na smrt, preplašen.

Ne znam čija će me pomoć kuda odvesti, a sama lutam, i ne vidim izlaz.

Tri krila slepog miša, čudotvorna droga iz Amazonije, praktičari theta i ostalih healinga, koji se drže za ruke i žmure, praktičari joge iz Male Krsne, propali stručnjaci koji me uče uspešnosti. Debeli nutricionisti i bolesni doktori. Šamani modernog doba sa onim kurcem što hvata snove. 

Kristali i minerali, jebene crvene narukvice oko ruke, kabala ili mahala, jebem li ga, jedno otegnuto Ommmmm koga svi ponavljaju, kao spisak zdravih organik čia i ostalih semenki koje kupuju u prodavnicama zdrave hrane, kurkuma, papaje,, plave noći u satenu i mleko od kokosa".

BOLJE BI TI BILO SAMNOM AL TI NEMAŠ UKUSA.

A popovi? Crkva? Možda fratri.. Oni mi deluju predanije..smernije..

Ne znam kako bi se poseta završila da sam imala onaj nastup sicilijanske udovice..

Ali, prozorčić na vratima, i zavesa koja se pomiče sa prozora sa strane, fratri koji bešumno klize kroz hodnike, prostorija u kojoj me ostavljaju da sačekam nekoga ko će samnom razgovarati. Sa rešetkama na prozorima...pa..mene je, lično, još više zaintrigirala. 

Sa slikom na zidu na kojoj je bolesni dečak, koji izgleda zdravo, više momak nego dečak, noge, ruke i glava, vire iz prekrivača, pod glavom mu dva jastuka, dva prozora iznad kreveta, velika paorska peć, na njoj drema bela mačka, pred njom, nad dečakom, raširenih ruku, stoji fratar. 

I ništa tu nije neobično, poznate boje poznatog slikara, nisu kućice, ali slika je njegova, jasno.. Neobična je samo, u odnosu na ostatak tela, predimenzionirana glava fratra. Izgleda kao lik iz crtanog filma, stripa, ili mongoloid. U svakom slučaju blenem u sliku i već mi osmeh titra na usnama na pomisao da bi se neko mogao tako podmuklo inteligentno, toliko očigledno da se niko ne bi ni usudio da pomisli na podsmeh
, osmeliti da naslika tako nešto i daruje samostan.

Fratar koji razgovara samnom crveni i povremeno skreće pogled. Odgovore na moja pitanja ne zna i ja već počinjem da se dosadjujem. Povremeno sakriva ruke. Neizmerno sam pristojna ali on ipak izgleda kao da jedva čeka da pobegne. Pažljivo biram reči da ne spomenem najdominantniju u mom vokabularu - kurac. On pažljivo bira reči da kaže nešto smisleno, ali je mučno gledati, i slušati kako ih malo zna. Katolkinja? Idete na mise? Krštena? Krizmana? Prva pričest? 
Da, jbt, pitaj me nešto što ne znam, reci mi nešto što nisam čula.. 

Ništa.. 

Mislila sam ovo će me iskustvo produhoviti.
Uvek zaboravim da je ova majica kao pena i da je pokušavao da ne gleda u moje sise. 


Uvek zaboravim da i drugi ljudi žive u svojim strahovima. Od progona se štite gvozdenim rešetkama na prozorima, od pohote celibatom, od samih sebe tražeći od drugih pomoć. 

E, tu se i ja uvek zajebem. 


Powered by blog.rs